Pages

31. 1. 2016.

Sanjarije

Nije da vas se setim samo kad treba da podelim nešto važno.
Stvar je prosta, previše posla imam, dođem kući pa nastavim da radim. To je možda dobro, jer tako samo o poslu i mislim, zaboravljam malo druge brige, a i nije, jer je veoma stresno i baš, baš sam umorna. Tako umorna mnogo brljavim, praštajte.
To mnogo posla, ne znači i više para, na mom poslu su svima iste plate, bez obzira na učinak, bez obzira na broj rešenih predmeta i način rešavanja. Zato gledam da rešavam onako kako je ljudima najpovoljnije, u okvirima zakona, da posao sačuvam. Mora se, hranim četvoro usta, ( i Lenon je uključen) od onoga što ostane kad skinu ratu kredita, a ostane minimalac. Zahvalna sam, mnogima ni to, ja bar mogu da platim i režijske troškove. Pa malo dugujem, malo plaćam kamatu na minus, idu dani. I nije mi gore nego većini, prestala sam da brinem zbog minusa kad sam shvatila da ga svi pošteni i normalni koriste.
Taman posla da se žalim, samo iznosim činjenice, ne znam ni kako sam došla do ovoga, ali neću da brišem. Da, počela sam da opravdam što me ovde dugo nema, pišem otvoreno i iskreno, kako mi misli naviru.
Iskrenost ljudima često zasmeta, iskren često nije dobro shvaćen, iako, sa druge strane, svi hvale iskrenost.
Loše sam počela, ovo nisu sanjarije.
Pa dobro, šta su moje sanjarije? Poslednji stav će biti najvažniji.
12669464_181379818892902_1910597349403667143_n
                             12643003_181734002190817_411355182236915631_n

Sanjam da se tako, uključe svi koji mare za mene, i još neki drugi ljudi, koji mare i stalo im je do ostalih napaćenih, pa da na jednom mestu bude bar pet hiljada ljudi.
Pa da tih pet hiljada ljudi dovedu još po dvoje. Da pobedimo debele, pokvarene bankare.
Da Srbija ne bude crna rupa na karti Evrope po nerešenom pitanju stambenih kredita u švajcarcima, a ni ovima u evrima nije mnogo bolje, pa da se pridruže.
Da se taj problem reši, da odahnem malo. Jer, kad bi ugovor bio poništen, meni bi banka vratila lepu sumicu, tako kaže veštak, a ja za taksu na tužbu nemam. Ne mora, plaćaću ja onoliko rata koliko sam ugovorila, ne tražim da mi iko plaća, ali da budu realne, uzela sam kredit za pola stana, otplatila više od pola rata i dugujem više nego što sam uzela. Rast CHF u situaciji kad se banke nisu zaduživale u CHF, već su mi dale dinare iz depozita, a to znači, dale su mi vaše pare koje, ko vam kriv, niste odmah potrošili, ne sme biti izvor zarade za banku. A banke zarađuju, i to ekstra, iznose novac iz zemlje dok se narod pati i neće toga da se odreknu, ne pristaju da im vratimo što smo dužni, već traže da vraćamo trostruko više, jer mi smo krivi, potpisali smo ugovor, dali smo im poverenje i mogućnost da nas prevare, ubede, iskoriste veliku želju da rešimo krov nad glavom. Nisu banke krive što im upala kašika u med i CHF skočio trostruko.
Nisu krive što rate prelaze visinu ukupnih primanja u mnogo porodica koje su kupile skroman stančić od 40-50 kvadrata, da im gazda ne visi nad glavom, pa sad ostaju i bez para i bez stana. Nisu banke krive što većina građana smatra, nemam kredit baš me briga, neću da me to dotiče, neću da brinem tuđe brige. Ili, još gore, veruju bankarima i njihovim poslušnicima, pa još osuđuju nas, ti neki koji se nisu zadužili jer su imali rešeno stambeno pitanje, a među njima retki izuzeci likuju što su bili pametni pa ostali podstanari. I veruju njima da mi tražimo da nam bužet plati kredite. Mi tražimo da se banke odreknu ekstra zarade, da ne zelenaše, samo to da im vlast naredi. Vidite kako je to rešeno u Mađarskoj ili na Islandu.
Moje sanjarije su da odem da vidim majku kojoj je 81., a da ne mislim kako tu rupu-trošak zapušiti.
Da odem na Frušku Goru koju gledam kroz prozor, posetim manastire i zahvalim Bogu na milosti.
Da ne gledam paniku na licima mojih najmilijih kad me zaboli glava ili uzdahnem, jer znaju, ako mi se nešto desi, ostaju na ulici, ma koliko se trudili da stvore nešto.
Najvažnije, da ne glumim više dobro raspoloženje i na netu i u RL, jer, eto, nije IN biti neraspoložen, žaliti se zbog briga, takvi su uglavnom prezreni ili ignorisani, čak iako svakodnevno dele svoje rame drugima za plakanje. Da ne budem više ogorčena, ljuta, očajna, u sukobu sa ljudima koje volim i koji mi ništa nisu krivi, osim što ignorišu moje vapaje. Razumem ih, svako beži od nevolje, od drveta koje pada. Šta će bilo kome moja muka, kad ima svoje vlastite. A opet, dobro je kad možemo da saosećamo sa ljudima, ako to ne možemo i od toga bežimo, koliko ljudskog ima u nama?
Zahvaljujem od sveg srca, i svom dušom svojom, svima vama koji ste pročitali ovaj post, svima koji ste mi pružali podršku i delili, lajkovali, komentarisali.
Hvala puno, osim zahvalnosti i ljubavi, ja nemam ništa više da vam dam.
Volim vas puno, svi vi koji ovo čitate imate veliko srce.Praštajte ako sam vas povredila, nisam želela.







3. 1. 2016.

Providni izgovori

Da, znam, baš dugo, dugo me nije bilo!
Nisam bila aktivna ni na drugom blogu.Samo jedan post za dva meseca, slično kao i ovde.
No, ja ne jurim čitanost, broj komentara, broj poseta, ne setim se ni da pogledam statistike.
Raduje me što znam da će samo oni pravi pročitati moj post i zahvalna sam na tome.
A da se od početka novembra ne vozim mnogo duže do posla , ne bi me bilo ni na društvenim mrežama.
Nije opravdanje za dugo nejavljanje, ali...zaista sam imala jako puno obaveza, posebno decembar.
Kad se dodaju novogodišnje gužve i putovanje po zagušenom gradu s posla koje traje po tri sata, pa ono što me na poslu ne sredi, patosira me u prevozu, ma šta da vam pišem, razumećete.
Znam, mnogi su bez posla, zahvalna sam što imam posao.
Znam, mnogi su bez stana, zahvalna sam što mi je toplo, ikako to plaćam trostruko više..o da, i te obaveze i dužnost boriti se za pravdu su mi oduzele puno vremena, ali ne žalim i nastaviću.
Znam, mnogo je ljudi usamljeno bez ljubavi, zato sam zahvalna za divnu porodicu i svog blesavog psa.
Znam, ima bolesnih, zahvalna sam za zdravlje svojih najmijih, a svima prvo želim dobro zdravlje.

Prijatelji moji dragi, neka vam je srećna Nova 2016. godina!
Iz ove što tek minu, da pamtite samo lepe stvari. Sigurna sam da ih je bilo.
Nekad nam srca nisu dovoljno otvorena, pa ne osetimo, ne vidimo, ali radosti uvek ima za one koji umeju da se raduju.
Moja nadanja i očekivanja nisu velika.
Neka bude ovako isto i samo da pobedimo banke.  Zahvalna sam do neba za sve što imam, jer imam više nego što nemam.

Dugo nisam radila ništa kreativno.
Ne bih ni ovo da me nije molila moja draga rođaka, hvala joj na tome, malo mi je razbila monotonu svakodnevicu.





Nije baš nešto za hvaljenje, jer, pogledam ja kad stignem koliko se usavršava dekupaž novim tehnikama i ukrasima. No, rađeno je s pažnjom i ljubavlju, a i to se računa, zar ne.

Odlazim, moj Lenon čeka da šetamo po snegu.
Živi mi bili!